Blog

Toliko knjiga o vaspitanju, da li iko sluša svoje dete?

  |   Dom i porodica

Postoji toliko knjiga o vaspitanju dece, kao da roditeljstvo nije instikt koji nam je urođen.

Probudila sam se i tu subotu u sedam. Ne treba mi vekerica, mozak mi je programiran. Tršavo stvorenjce se meškoljilo i poluotvorenih usta zauzelo pola kreveta. Na prstima sam se odvukla do kuhinje, da ugrabim malo tišine. Tad obično porazgovaram sa sobom, dok kuham prvu kafu. Sve radim potihano, da stvorenjce još malo odspava, a ja otmem malo dana za sebe i monologe svih svojih ličnosti o novim nafakama i šta nam budućnost nosi.

“Mama, hoću dvije šarene kade. I upali mi Tomicu.”

Prekidam srk kafe i donosim dvije krembanane, isključivo Štarkove, nogom pokrećem DVD da gospodin uživa u jutarnjem ritualu. Da, dvije šarene kade i dva deci vode su jutarnja konstanta i imperativ u našoj maloj zajednici, jer ako ih nema i ako nekim maminim bezobrazlukom nisu iz beogradskih pogona, tršavo stvorenjce se pretvara u gestapovca. Poljubim ga, a on onako krmeljav sa nakrivljenom dudom. Žvaće, gleda crtić, ja srčem i samo čekam kad će lavina pitanja. Trogodišnjak kao svaki, neispisana enciklopedija, svaki pedalj traži da nešto naškrabaš, popuniš prazninu koja vuče novo zašto.

mobilni-telefon-i-dete

Sunce nam se probija kroz prozore, zaboravljam da bi ih valjalo oprati. Ovaj dan je samo naš; za lutanja, dokolicu i nepravila, jebeš čišćenje. Skače ko oparen, superjunak spreman za novi dan ispitivanja mamine snage, svih vrsta. Grabi neki postariji smoki, već pucka kao iverica, al ne mislim mu oteti, djetetu se baš to jede. Dok nam spremam doručak, ižvakao je jabuku i bananu. Crtao je u sobi, kotrljao autiće i svako malo tražio odgovor.

Pojavljuje se sa nekim keksom među zubima, iskopao pod krevetom, kaže hoće pahuljice. Oči su mu na potiljku, nema vremena, pa pristaje i da ga hranim, a inače je venserijski borac za samostalnost, ma Katalonac i Milorad Dodik u jednom. Srkuće mlijeko i kotrlja u ustima one čoko kuglice, a ja se pitam gdje će nas odvesti toliko kakaa. Vodi nas u šetnju, jer čistiću sutra. Kupujem sebi dvije kifle, njemu jednu slatko-slanu. I to hoće. Gricka dok sjedi u nekom voziću u centru grada, što za marku izvlači dušu roditeljima koji skrušeno stoje naokolo, a ja razmišljam koliko je prvalj taj volan i koliko će toga pojesti. Hoće vodu, navija iz plastične flašice, koja mi se prije toga valja u torbi.

mama-i-cerka, pozdrav-u-vrticu,

Ulazimo da vidim u koju veličinu zimske jakne staje, dohvatio je neku vješalicu i nestao. Onako malen migolji se među rafama, trgovkinja, fina neka djevojka, i ja ga unezvijereno tražimo, iako sam mu više od trista puta ponovila da ne bježi, da stoji pored mene, da će ga neko ukrasti. Stoji jezikom zalijepljen za ogledalo i moje prijetnja ozbiljno shvata tek kad mu poručim da će vidjeti svog Boga i da ću ga upoznati sa Jelenom Milić.

dete-u-automobilu, dete-ceka-u-kolima, zamisljeno-dete

Trudim se da ne brinem zbog svega što mu pričinjavam tog dana, koji sam rezervisala za lijepe emocije, i promišljam kako da ga po njegovom okončanju iznutra dezinfikujem. Šetamo, kupujemo tvrdo ukoričenu knjigu o ljudskom tijelu, sjedamo pored vodoskoka i razglabamo kao veliki. Odmorni krećemo niz ulicu, traži kokice. Dok plaćam, pokazuje mi jednu sa asfalta i ubacuje u usta. Razmišljam imam li kakav alkohol da mu dam, sjetim se da odavno ne nosim alkohol sa sobom i uljudno mu petstoti put pojasnim da ne jede ništa sa poda.

Kod Tise sjedam na klupu, ostale su zauzete, a moja godzilica obrglila ploču podno banovih nogu i pjeva. Ispred njega sjede tri djevojke, vidim slušaju ga, što i nije teško jer je grlati kantautor. Nabraja išao sam u autobus, i čiko mi kaže gdje si ti mali, ja sviram gitaru i pjevam mu đe si ti kume i ja sam onda popio jedno pivo. Ponosna majka. Gledam u daljinu, vrtim film, znaju svi oko nas morao je to negdje čuti, vidjeti.

Trči naokolo, izvlačim ga iz žbunja, mazi nekog psa, dijeli s njim kokice. Hoće vode, hoće sve, nos mu curi, briše rukavom, ja samo mislim kako ću sutra prati. Sve ćemo sutra, danas ćemo biti raspojasani, mladi i divlji. Mama i sin u misiji sjebavanja svih normi roditeljskog vaspitanja i dječije poslušnosti. Nahvatavam ga da idemo po mrkvu i mandarine. Prebrisao je cijelom dužinom ogradu prema tržnici, posljednjih nekoliko stepenica prešao četvoronoške, sav ponosan stao i kaljavim rukama potražio agrum. Ogulio je i pojeo tri mandarine, dok smo se vraćali, a ja brojala sve kliconoše, bakterije i viruse koje je u tih nekoliko sati strpao u sebe.

U stanu se do večeri kačio po zavjesama, zavlačio u svaki kutak gdje je iole paučine bilo, prebrisao podove, istovario iz krevetca sav opran veš i podsjetio me na moje propuste, koje sebi odavno ne prebacujem. Što sam mu dozvovlila da spava sa mnom u krevetu, pa njegov služi za prnje, i što te prnje nisu na svom mjestu. On za sve ima poruku – ja ću, osim kad pričamo o poslušnosti i tome da ne treba da gnječi bube, ubacuje rolne toalet papira u šolju i guta vrhove drvenih bojica. Otvaram fižider, vadim hladno pivo, škljocne limenka, navijem tako i vidim da me gleda. Sjetim se Tise i pjesme i poistovjetim se sa nadahnućem. Nasmije se, ode svojim poslom, a ja shvatam da nisam alkoholičar, jer ne pijem po špajzovima.

 

Shvatam u jednom momentu da će mi, ako ovako nastavim, dijete izrasti u teroristu, a onda me pogleda, iskezi one svoje sitne zube i kaže: “E, mama, slušaj. Stvarno te volim.” Ima tri godine.

Do odlaska u krpe sam i zaboravila šta je sve još izjeo, koliko smo se puta posvađali, izljubili, pregovarali, dogovorili. Zahrkao je, smoren, umiven, opranih ruku. Koža mu je sjajna, miriši. Mali večernji rituali, gledam se u ogledalu i vidim srećnu mamu zdravog djeteta. Ispijam pivo do kraja, četkicu guram do krajnika, gasim svjetlo i uskačem do tršave spodobice. Grijemo dupe o dupe, jer, eto tako baš volimo.

Izvor:lolamagazin.com